U poslednjih nekoliko dana obrazac političkog govora Srbije ogoljen je do kraja, kroz niz izjava koje ne samo da pomeraju granice političkog govora, već ih praktično brišu. U političkom životu Srbije reči već dugo nisu samo sredstvo komunikacije – one su postale instrument pritiska, pretnje, signal moći i često, zamena za konkretne poteze.
U trenutku kada se približava izborni ciklus, Aleksandar Vučić nalazi se u složenoj političkoj računici. Pred njim je dilema – raspisati prevremene izbore i pokušati da konsoliduje vlast ili kupovati vreme do zakonskih rokova. Problem je što kalendar ne ostavlja mnogo prostora za manevrisanje: predsednički izbori su neminovni već narednog proleća, dok se u isto vreme država sprema za veliki projekat Expo 2027. U takvom preklapanju političkog i promotivnog interesa, svaki potez nosi višestruki rizik.
Istovremeno, društvena dinamika ne ide u prilog vlastima. Lokalni izbori, uprkos zvaničnoj interpretaciji o ubedljivoj pobedi, pokazuju trend koji je teško ignorisati – eroziju podrške. Još važnije, potezi poput policijskog ulaska u Rektorat Univerziteta u Beogradu proizveli su efekat suprotan od očekivanog: umesto diskreditacije, pojedini akteri akademske zajednice dobili su dodatni politički legitimitet.
U takvoj atmosferi raste i intenzitet retorike. Ministar za javna ulaganja Darko Glišić posegnuo je za dramatičnim upozorenjem roditeljima, sugerišući da bi deca mogla „da se vrate u kovčezima“ ako upišu državne fakultete koji su u blokadi. Ta izjava nije samo politički neprimerena – ona duboko zadire u zonu društvenog straha i kolektivne traume.
Nedugo zatim, ministar informisanja Boris Bratina dodatno je zaoštrio ton, izjavom da studenti treba da budu svesni da policija ima pravo da primeni silu, pa i da ubije. Takva formulacija, izrečena bez konteksta i ograničenja koja bi podrazumevala vladavina prava, zvuči kao redefinisanje odnosa države i građana.
Konačno, i sam predsednik Aleksandar Vučić preuzeo je narativ u kojem unapred kvalifikuje događaje i najavljuje represivne mere. Njegove ocene da je studentkinja „ubijena“, da su protesti „obrazovni genocid“ i da će uslediti hapšenja profesora, dodatno brišu granicu između političke retorike i institucionalne odgovornosti. U jednom istupu objedinjene su uloge koje bi u uređenom sistemu morale biti strogo razdvojene – politička, policijska i pravosudna.
Ono što ove izjave čini posebno značajnim nije samo njihov sadržaj, već izostanak posledica. U stabilnim demokratskim sistemima, ovakav niz istupa bio bi dovoljan za političku odgovornost – ostavke, smene ili barem ozbiljnu institucionalnu reakciju. U Srbiji, međutim, takva reakcija izostaje, što dodatno učvršćuje osećaj nekažnjivosti.
Upravo tu leži suština aktuelne krize: nije problem samo u oštrim rečima, već u sistemu koji ih toleriše. Kada izgovorena reč prestane da ima političku cenu, ona prestaje da bude obaveza, a postaje sredstvo pritiska. A kada politički govor sklizne u zonu pretnji i presuda, društvo ulazi u fazu u kojoj se institucije povlače pred retorikom.
Zato studentski protesti i šire nezadovoljstvo nisu samo reakcija na pojedinačne događaje, već na dublji osećaj da pravila više ne važe jednako za sve. U takvom ambijentu, svaka nova izjava visokih funkcionera ne deluje kao incident, već kao potvrda obrasca – da se granice pomeraju, ali odgovornost ne stiže.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen

