Dok sukobi pustoše Iran i region Bliskog istoka, iranska rediteljka u egzilu, Mahnaz Mohamadi, predstavila je svoj najnoviji igrani film „Roya“. Film je duboko ličan i inspirisan njenim stvarnim iskustvima – uključujući sedam godina provedenih u ozloglašenom zatvoru Evin u Teheranu, gde je bila pritvorena pod optužbom za „ugrožavanje nacionalne bezbednosti“. Više puta hapšena, Mohamadi kroz film prenosi složene priče o životu pod represivnim režimom i borbi za ljudsku slobodu.
Trenutna situacija u Iranu je haotična – eksplozije odjekuju Teheranom, a hiljade građana pokušavaju da razumeju šta se dešava. Kako vi gledate na stanje u zemlji nakon svih protesta i represije?
– Moje iskustvo iz Irana pokazuje da je Islamska Republika već u dubokoj krizi. Ljudi su ujedinjeni, traže promenu i oslobodili su se mnogih mehanizama kontrole. Šokantne priče dolaze od onih koji su nekada služili režimu, a danas stoje uz narod. Sistem više ne drži što je nekada držao – on je dekadentan i razoružan u svojoj srži.
Vaš film „Roya“ prikazan je nedavno na Berlinalu. Koliko je lično iskustvo oblikovalo radnju i glavne likove filma?
– Film prati ženu koja, za razliku od mene, nije umetnica već učiteljica. Ipak, njena borba odražava realnost mnogih Iranki – život u strahu, pod stalnim nadzorom, i borbu za identitet. Film je način da svet vidi ono što u Iranu retko može da dopre do javnosti.
Pre nego što ste napustili Iran, proveli ste sedam godina u zatvoru Evin. Kako je taj period uticao na vašu sposobnost da razumete današnje demonstrante?
– Boravak u zatvoru me je promenio iz korena. Naučila sam kako trauma oblikuje kolektivnu psihu, i vidim to sada na ulicama Teherana. Ljudi su slični – pritisnuti, ali odlučni, sa duboko ukorenjenom potrebom za slobodom. Film i umetnost su jedini način da im dam glas i da svet razume njihovu borbu.
Tema „Žena, život, sloboda“ je postala simbol protesta u Iranu. Kako ocenjujete njen uticaj?
– To nije samo slogan – to je iskustvo života. Svaka žena u Iranu zna šta znači izgubiti slobodu, biti deo sistema koji je više od represije, nego samo država. Marame koje su spaljivali demonstranti nisu samo simbol pobune, već čin oslobodjenja identiteta.
U filmu „Travelogu“ bavite se i pitanjem migracije i napuštanja zemlje. Vidite li i dalje nadu u Iranu?
– Ljudi imaju nadu, ali ona dolazi iz samih građana, iz njihove hrabrosti da preuzmu odgovornost. Ne očekuju pomoć spolja – istorija je pokazala da je spoljašnji uticaj često destruktivan. Nada nije slabost; ona je rezultat delovanja iznutra.
Kako biste opisali iransku kolektivnu traumu i njen uticaj na društvo?
– Trauma je postala svakodnevica. Ljudi su izgubili individualnost, a strah od represije oblikuje njihove živote. Film i umetnost služe da se ta priča prenese, jer mediji u Iranu često ćute ili cenzurišu stvarnost.
Šta želite da gledaoci izvan Irana nauče iz vaših filmova?
– Želim da svet razume realnost Irana kroz ljudsku priču. Da shvate da promena dolazi iz naroda, kroz hrabrost, solidarnost i umetnost. I da trauma nije samo lična – ona je kolektivna, ali se može premostiti kroz razumevanje i delovanje.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen

