Damir Karakaš kaže da je njegov novi roman stvaran uz alkohol. Na sajmu knjiga u Puli, ovih se dana sprema premijera novog romana Sunčanik, nevelike knjige koja, paradoksalno, diše poput velike simfonije. Tek nešto više od stotinu stranica pretvara hod dječaka i djeda kroz šumu u putovanje kroz pamćenje, strahove i tihe lomove koji stoje iza svakog izgovorenog i neizgovorenog života.
Novi Karakašev roman vraća nas u njegov prepoznatljivi pejzaž: škrtu, ali monumentalnu Liku, prostor u kojem priroda ima svoj moral, a jezik pulsira kao nešto živo. Ipak, Sunčanik donosi i promjenu — rečenice su duže, razlivenije, guste od slika i zvukova, kao da pisac želi da čitalac uspori, zastane i osluhne škripu grana pod nogama njegovih junaka.
Mahler, vino i rečenice koje se savijaju
Karakaš se šali da mu je “interpunkcija postala moralna slabost”, ali taj pomak nije slučajan. Dok je pisao roman, kako kaže, slušao je Mahlera i pio crno vino — kombinaciju koju mu je jedan bečki dirigent navodno zabranio, “jer može da uništi čovjeka”. No pisca to nije pokolebalo. Rečenice su ispale duguljaste, muzikalne, samosvojne, kao da su vođene nekim unutrašnjim ritmom, a ne pravilima.
Ovaj stil podsjeća na Remizova, pisca kojeg Karakaš često citira. Remizov je vjerovao da je jezik u književnosti nalik bodlji ježa — ne da gladi, nego da zastane u koži. Upravo to Sunčanik i čini: tjera čitaoca da se uspori i udubi u riječ.
Sunčanik kao unutrašnji kompas
Sam naslov romana ne odnosi se samo na vremenski instrument. U Karakaševoj knjizi sunce je i orijentir i prijetnja — toliko jako da postaje gotovo mitsko. U njegovom rodnom Brinju i danas stoji kameni sunčanik iz 1801. godine; sjećanje na njega provlači se kroz roman kao simbol vremena koje sporo teče, ali uvijek ostavlja trag.
Djed, ratnik iz nekih davnih vremena, i unuk koji još vjeruje u kaleidoskope, hodaju prema vijesti da je u šumi uhvaćen vrag. Da li je vrag stvaran ili simboličan, manje je važno; Karakašev svijet insistira na tome da se svaki put u šumu pretvara u put u sebe. A kad unuk pita kako vrag izgleda, djed mrtav-hladan odgovara: “K’o žandar.”
Damir Karakaš o krajevima gdje je čast zakon
U središtu romana nalazi se djedovo iskustvo rata. Kod njega rat nije herojska priča, nego rana koja ne zarasta. “Svi su vojnici isti, samo oznake na kapama nisu”, kaže on. Najteže mu je bilo slušati vojnike kako dozivaju majku. “U ratu možeš poginuti jednom, u životu više puta” — to je Karakaševa misao koja stoji kao srž knjige.
No uprkos svemu, između neprijatelja može postojati ljudskost. Karakaša odavno zanima upravo to: mjesta gdje čovjek nadjača ideologiju, običaj ili strah.
Dijete kao jedini pouzdani pripovjedač
U većini njegovih knjiga djeca su glas koji vidi ono što odrasli više ne primjećuju. Ne zato što su “čista”, nego zato što još nisu zarobljena u ritualima, osvetama i šutnjama odraslih. Pisac se prisjeća vlastitog djetinjstva u Lici — jednog televizora, sniježeće slike, vesterna koji su za njega bili čudo. Ta sposobnost čuđenja i danas je sastavni dio njegove književnosti.
Lika kao poligon za sukob, prkos i stvaranje
Karakaš ne krije da potiče iz sredine u kojoj su čast, osveta i tvrdi karakter smatrani vrlinama. “Moraš imati nekoga s kim ćeš se svađati da ostaneš u formi”, kaže uz osmijeh. Ipak, cijeli njegov opus kao da je otpor tim obrascima — tiho, uporno odbijanje da se uklopi u logiku plemena.
Zbog toga i danas stoji sam. Ne pripada književnim krugovima, ne učestvuje u klanovima, ne trguje ideologijama. “Kaže mi otac: javi se kad dobiješ Nobela”, priča. U njihovom selu znali su samo za Nobela i Einsteina — sve drugo su bili izgovori.
O istini, laži i gubitnicima koji ostaju uspravni
Karakaš često govori da umjetnik mora biti hrabar. Ne hrabar u smislu poziranja, nego hrabar u odbijanju da se dopadne bilo kome — pa ni “svojima”. Vjeruje da društvo sve dublje tone u laž, a da oni koji govore istinu postaju prve mete. “Što društvo više laže, to više mrzi one koji govore istinu”, kaže, pa dodaje da nikada neće čitati Pavelićevu poeziju, iako zna da će ga zbog toga prozivati.
Sam sebe naziva “kreativnom opozicijom društvu”. Gubitnik? Možda. Ali gubitnik koji bira svoj poraz jer je slobodan.
Damir Karakaš između književnosti i života
“Više sam pisac nego čovjek”, rekao je jednom. To zvuči radikalno, ali on to živi. Ipak, priznaje da godinama pokušava uspostaviti ravnotežu između svakodnevice i dubine u koju ga pisanje uvlači. Ne ide uvijek. “Ponekad mi sve izgleda besmisleno, kao da pendrekom tučem”, šali se.
A onda se ipak vraća rečenici, kao da ga ona jedina može spasiti.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen
