„Preslabi da bi se nosili sa sopstvenim dobom, moraju da se okruže nameštajem mrtvog vremena.“ Tu misao je Tomas Bernhard utkao u svoj roman Seča šume, a danas ta misao zvuči kao dijagnoza čitave književne scene.
Savremeni pisci ne bi trebalo da se stide zbog toga što im za inspiraciju služe romani koje je napisao Tomas Bernhard, ali preveliko oslanjanje na njega ne funkcioniše, piše u autorskom tekstu Oskar Dor za HousHouseMagazine. U epohi u kojoj algoritmi određuju šta ćemo čitati, gledati i misliti, roman deluje kao relikt sporijeg, strpljivijeg sveta. Beletristika retko dospeva u centar javne pažnje; eseji su potisnuti brzim formatima, a duga forma ustupa mesto beskonačnom skrolovanju. Pisati roman 2020-ih znači prkositi vremenu – ili ga ignorisati.
Ipak, umesto da izmisli novi jezik za novo doba, deo savremene scene okrenuo se unazad. Ne samo tradiciji uopšte, već vrlo konkretno – Bernhardu. Njegov stil, njegove tirade, njegovi ogorčeni, opsesivni naratori postali su matrica za čitav niz mladih autora, naročito na angloameričkom tržištu.
Bernhard kao šablon
Bernhard je tokom života napisao romane koji se, na prvi pogled, ponavljaju: usamljeni muškarci srednjih godina, zaglavljeni između prezira prema društvu i nemogućnosti da ga napuste; monolozi bez daha; rečenice koje se protežu unedogled; opsesivna vraćanja na iste motive – sahrane, stolice, šetnje, uvrede, umetnost, smrt.
U romanima poput Beton, Gubitnik ili Brisanje, protagonisti su zarobljeni u sopstvenim mislima, jednako ogorčeni i prema sebi i prema svetu. Njihova mržnja nije poza, već posledica istorije: Austrija posle Drugog svetskog rata, društvo koje je pokušalo da potisne sopstvenu krivicu, buržoazija koja je nastavila da živi kao da se ništa nije dogodilo.
Bernhardove tirade nisu samo estetski postupak – one su moralni udarac. Ispod svake salonske večere, ispod svake umetničke rasprave, oseća se prisustvo nečega mračnog i nerešenog. Njegovi likovi znaju da je zlo bilo stvarno, blisko, sistemsko. Otuda njihov očaj ima težinu.
Internet generacija i kriza forme
Savremeni pisci koji posežu za bernhardovskim postupcima žive u bitno drugačijem svetu. Njihova stvarnost nije posleratna Austrija, već globalni kapitalizam, društvene mreže i kulturna fragmentacija. Njihovi likovi nisu naslednici nacističkih zločina, već milenijalci na žurkama u Njujorku, urednici modnih časopisa, kreativci koji žive između Tvitera i galerijskih otvaranja.
Problem nije u uticaju – književnost je oduvek rasla iz dijaloga sa prethodnicima. Problem nastaje kada se forma odvoji od istorijskog tla koje ju je stvorilo. Bernhardov stil nije dekoracija. On je proizvod konkretnog vremena, političkog konteksta i lične traume.
Kada se taj stil presadi u svet koji nema istu vrstu egzistencijalnog pritiska, tirada lako postaje poza, a očaj – estetika. Ogorčeni monolog, bez istorijskog tereta koji ga je iznedrio, može da sklizne u karikaturu.
Zašto baš Tomas Bernhard?
Uprkos svemu, nije teško razumeti zašto je baš Bernhard postao uzor. Njegov roman deluje zapanjujuće savremeno. Njegovi naratori su opsednuti sobom, neprestano analiziraju sopstvene misli, razaraju svaku spoljašnju radnju introspekcijom. U tom smislu, oni podsećaju na internet – na beskonačnu petlju samoreferencijalnosti.
Bernhard je pokazao da roman može da ignoriše klasičnu dramaturgiju, da zanemari zaplet i dijalog, a ipak zadrži intenzitet. U doba kada tradicionalni realistički roman deluje iscrpljeno, takav model deluje kao izlaz.
Ali ono što je kod Bernharda bilo organsko, kod imitatora često postaje tehnika. Duga rečenica sama po sebi ne proizvodi istinu. Ponavljanje nije dubina ako iza njega ne stoji iskustvo koje razdire.
Roman između nostalgije i rizika
Danas se postavlja jednostavno, ali bolno pitanje: kako pisati roman u doba kada je pažnja najoskudnija valuta? Da li je rešenje u povratku kanonu, u oslanjanju na proverene modele, ili u riziku – čak i po cenu neuspeha?
Bernhard je svojevremeno prkosio književnim konvencijama. Njegova dela su bila napad na sopstveno društvo, ali i na formu romana. Ironično, danas je on postao kanon, sigurna zona, gotovo udžbenik stila.
Najzanimljiviji savremeni romani verovatno neće nastati iz pukog podražavanja velikog prethodnika, već iz spremnosti da se prizna da je svet drugačiji. Algoritamski, ubrzan, rasut. Roman koji želi da opstane moraće da pronađe sopstvenu strukturu tog haosa – ne da ga presloži prema pravilima prošlog veka.
Inspiracija je neizbežna. Ali imitacija je zamka. Bernhard je već napisao svoje romane. Pitanje je ko će napisati roman koji zaista pripada našem vremenu – bez nameštaja iz tuđih, prohujalih soba.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen

