Dok se Evropa i Azija suočavaju sa istorijskim padom fertiliteta, Afrika doživljava demografski bum koji će u narednim decenijama oblikovati čitav svet. Projekcije Ujedinjenih nacija pokazuju da će do 2100. godine na Zemlji živeti oko 10,2 milijarde ljudi – gotovo polovina njih rođena u Africi. Porast od čak 147% na ovom kontinentu u potpunosti će nadoknaditi pad populacije u Americi, Evropi i Aziji.
Svet od straha od prenatrpanosti do straha od nestanka
Pre samo nekoliko decenija svet je strepeo od eksplozije stanovništva. Danas, paradoksalno, mnoge razvijene zemlje strahuju od suprotnog – od demografskog pražnjenja. Globalna stopa fertiliteta prepolovljena je u poslednjih 60 godina, pa mnoge države beleže manje rođenih nego umrlih. To otvara čitav niz pitanja: ko će puniti penzione fondove, ko će raditi u fabrikama, a ko brinuti o starima?
Ekonomisti upozoravaju da manji broj radnika može usporiti rast i povećati fiskalne pritiske, dok demografi ističu da opadanje fertiliteta ne mora nužno biti katastrofa. Naprotiv – ako društvo uspe da poveća produktivnost i tehnološki napredak, manja populacija može značiti veći kvalitet života.
Od Tokija do Lagosa: jedan svet i dve stvarnosti
Dok Japan, Južna Koreja i Italija beleže istorijski niske stope rađanja (ispod 1,2 deteta po ženi), subsaharska Afrika ostaje na suprotnom polu – sa stopom od preko 4 deteta po ženi. Ta razlika oblikuje ne samo demografsku mapu sveta, već i globalnu ekonomsku neravnotežu. U Nigeriji je, na primer, više od 90% stanovništva nezaposleno ili radi u sivoj ekonomiji. Brzi rast stanovništva nije doneo „demografsku dividendu“, već preopterećene gradove i hroničnu nezaposlenost.
S druge strane, zemlje sa niskim fertilitetom suočene su s rastućim udelom starijih osoba. Do 2050. godine u Evropi bi broj penzionera mogao dostići polovinu broja radno sposobnih građana. Ipak, neki stručnjaci smatraju da problem nije u broju ljudi, već u produktivnosti i organizaciji rada – uz postepeno pomeranje starosne granice za penziju i rast upotrebe automatizacije, društva bi mogla ublažiti posledice starenja.

Uloga tehnologije i veštačke inteligencije
Veštačka inteligencija mogla bi biti presudni faktor u novom demografskom pejzažu. Automatizacija već zamenjuje milione radnih mesta, ali istovremeno stvara i nove sektore. U budućnosti, manje od 1% populacije moglo bi proizvoditi svu hranu, dok bi industrijska proizvodnja postala gotovo potpuno automatizovana. Međutim, prednosti tehnološkog napretka neravnomerno se raspoređuju: najveću korist imaju vlasnici kapitala, dok niže kvalifikovani radnici trpe pad plata.
Zato paradoks savremenog sveta postaje očigledan – dok jedni brinu da će ljudi nestati, drugi se bore s previše njih i premalo posla.
Da li je manje – zapravo više?
Dugoročno, održiv pad populacije mogao bi imati i pozitivne efekte. Manje ljudi znači manji pritisak na prirodne resurse, manje zagađenje i sporije klimatske promene. Istovremeno, smanjenje konkurencije za stanovanje i infrastrukturu moglo bi smanjiti nejednakosti i povećati kvalitet života.
Ekonomska istorija pokazuje da bogatstvo ne stvara brojnost, već obrnuto – kada društva postanu prosperitetna i obrazovana, ljudi prirodno biraju da imaju manje dece. To nije znak slabosti, već slobode izbora. U društvima gde su žene obrazovane i imaju kontrolu nad svojim životom, fertilitet se stabilizuje ispod 2,0 deteta po ženi.
U tom smislu, pitanje budućnosti čovečanstva ne svodi se na to koliko nas ima – već kako živimo. Ako tehnologija i društvene institucije budu sposobne da prate demografske promene, svet sa manje ljudi mogao bi biti ne samo održiviji, već i pravedniji.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen