Na brdu iznad jonske obale, među maslinjacima i citrusima, nalazi se malo selo Savoka na Siciliji — mesto koje je decenijama živelo gotovo neprimećeno, daleko od turističkih mapa i velikih priča. Danas, međutim, njegovo ime izgovaraju posetioci iz celog sveta. Razlog? Kultni film Kum.
Kada je početkom sedamdesetih godina filmska ekipa stigla u Savoku, malo ko je mogao da nasluti da će to kratko snimanje ostaviti trag koji će trajati decenijama. Meštani su tada živeli bez osnovnih pogodnosti – voda se skupljala iz cisterni, televizor je bio retkost, a svakodnevica je bila gotovo ista kao i generacijama unazad.
Dolazak filmske ekipe delovao je kao prizor iz drugog sveta.
Mladi ljudi iz sela i okoline okupljali su se u nadi da će dobiti makar malu ulogu. Među njima je bila i jedna dvadesetogodišnja krojačica, koja je pristala da statira, ne sluteći da će se naći u sceni koja će postati jedna od najpoznatijih u istoriji filma.
Savoka je postalo kulisa – i destinacija
Snimanje je trajalo svega nekoliko nedelja, ali posledice su bile dugoročne. Savoka je postala nezaobilazna stanica za ljubitelje filma. Uske kamene ulice, trgovi i crkva u kojoj je snimljena čuvena scena venčanja danas su mesta gde turisti pokušavaju da ponove kadrove koje su gledali na velikom platnu.
Najveći simbol te transformacije je lokalni bar, nekada obična kafana, danas gotovo hodočasničko mesto. Tu se fotografiše, čeka u redu i prepričava scena u kojoj filmski junak traži ruku svoje izabranice.
Turizam je doneo novac, ali i gužvu.
Tokom sezone, uske ulice sela često su prepune. Autobusi sa turistima stižu svakodnevno, a meštani ponekad jedva prolaze kolima kroz sopstveno mesto. Neki se žale na buku i pritisak, drugi prihvataju novu realnost kao cenu popularnosti.
Između ponosa i umora
Za one koji su učestvovali u snimanju, uspomene su i dalje žive. Priče o snimanju prenose se gotovo kao porodične legende – o vrelini leta, improvizovanim uslovima i susretima sa tada još nepoznatim glumcima.
Film nije samo doneo slavu selu – promenio je i živote pojedinaca.
Neki od statista danas povremeno dočekuju turiste, pričaju o snimanju i potpisuju autograme. Iako im to donosi određenu pažnju, ne donosi nužno i zaradu. Veći deo turističkog kolača završava kod drugih – vodiča, agencija i vlasnika objekata.
Ipak, osećaj ponosa ostaje.
Sećanja na dane kada je sve počelo
Priče iz tog perioda često zvuče gotovo nestvarno: improvizovani setovi, nedostatak infrastrukture, ali i neobična bliskost između ekipe i meštana. Filmski režiser, kažu, voleo je lokalne slatkiše i često ih je tražio, dok su meštani nesebično delili hranu i prostor.
Jedna od anegdota govori o tome kako je voda iz sela korišćena i za snimanje i za piće – toliko da su zalihe nakratko presušile.
Za selo koje je do tada živelo u izolaciji, to je bio trenutak susreta sa svetom.
Nasleđe koje ne bledi
Više od pola veka kasnije, interesovanje za film ne jenjava – naprotiv, čini se da raste. Nove generacije otkrivaju priču, a Savoka ostaje autentična scenografija koja nije izgrađena u studiju, već postoji – sa svim svojim manama i lepotama.
Film je ovom mestu doneo ono što nijedna turistička kampanja ne bi mogla: identitet.
Ali i pitanje koje ostaje otvoreno – gde je granica između očuvanja autentičnosti i pretvaranja stvarnog života u kulisu za posetioce?
Za Savoku, odgovor još uvek nije konačan. Ali jedno je sigurno: od trenutka kada su kamere stigle, ovo selo više nikada nije bilo isto.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen

