Izjava Aleksandra Vučića o „smirivanju strasti“ dolazi u trenutku kada su tenzije u društvu već odavno prešle prag političkog sukoba i ušle u zonu otvorenog nasilja. Upravo zato ona zvuči manje kao apel na odgovornost, a više kao pokušaj da se naknadno uspostavi kontrola nad narativom koji se, uprkos institucionalnoj dominaciji vlasti, sve teže drži pod kontrolom.
Na jednoj strani stoji predsednik koji javno poziva na spuštanje tenzija, postavlja retorička pitanja o tome „da li mora uvreda na uvredu“ i nominalno se zalaže za političku borbu kroz programe i tribine. Na drugoj strani, međutim, nalaze se događaji koji taj poziv direktno dovode u pitanje: fizički napad na studentske aktiviste, nasilno ubacivanje jednog od njih u automobil bez registarskih oznaka, prebijanje i zastrašivanje — sve to bez epiloga u vidu brzog i efikasnog delovanja institucija. Napadači su sinoć u Resniku oteli studentskog aktivistu zbog lepljenja nalepnice, držali ga satima zatočenog, pretukli, pocepali garderobu, polomili naočare.
U isto vreme se na režimskim medijima širi priča o navodnom nasilju koje sprovode studenti, poput priče sa TV Pink u kojoj studenti navodno pozivaju na ubistvo starijih ljudi.
Ključni problem nije samo u samom incidentu, već u onome što dolazi posle njega — ili, preciznije, u onome što izostaje. Iako su, prema navodima studenata, identiteti napadača brzo postali poznati javnosti, nema informacija o hapšenjima niti o odlučnoj reakciji nadležnih organa. U takvom vakuumu, Vučićev poziv na smirivanje deluje kao retorička konstrukcija koja nema realno uporište u praksi.
Ovaj raskorak između reči i dela dodatno dobija na težini kada se posmatra u širem kontekstu političke komunikacije koju predsednik godinama unazad neguje. Njegov javni govor često uključuje oštru delegitimizaciju političkih protivnika — od opozicionih lidera do studentskih pokreta — kroz etikete poput „ustaša“. Takva retorika ne samo da produbljuje podele, već stvara atmosferu u kojoj nasilje postaje implicitno tolerisano, ako ne i ohrabreno.
U tom smislu, incident u Rakovici ne deluje kao izolovan slučaj, već kao logična posledica dugotrajnog procesa normalizacije konflikta. Kada se politički protivnik sistematski predstavlja kao neprijatelj države ili naroda, granica između verbalnog i fizičkog obračuna postaje opasno tanka.
Dodatnu dimenziju daje i reakcija — ili njen izostanak — institucija. Ćutanje policije i odsustvo brzih rezultata u istrazi otvaraju prostor za sumnju da država ili nema kapacitet ili nema volju da reaguje u slučajevima kada su u njih umešani akteri bliski vlasti. Time se šalje poruka koja prevazilazi konkretan događaj: da pravila nisu ista za sve.
U takvom ambijentu, poziv na „smirivanje strasti“ može se čitati i kao pokušaj da se odgovornost redistribuira na sve strane podjednako — i na one koji lepe nalepnice i na one koji odgovaraju nasiljem. Međutim, ta vrsta simetrije teško je održiva kada postoji očigledna disproporcija u moći i kada nasilje dolazi iz organizovanih grupa koje deluju nekažnjeno.
Zato se centralno pitanje ne odnosi na retoriku, već na kredibilitet. Može li politički akter koji godinama učestvuje u produkciji društvenih podela ubedljivo da poziva na njihovo prevazilaženje? I još važnije — može li se govor o smirivanju shvatiti ozbiljno dok konkretni slučajevi nasilja ostaju bez pravnog epiloga?
Dok odgovori na ta pitanja izostaju, svaki novi apel na mir rizikuje da bude doživljen ne kao iskren pokušaj stabilizacije društva, već kao još jedan sloj političke komunikacije iza kojeg realnost ostaje nepromenjena. U pitanju je samo još jedna prazna izjava predsednika u cilju marketinga.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen

