Novi film kultnog jugoslovenskog i hrvatskog režisera Rajka Grlića Svemu dođe kraj otvoriće 71. Pulski festival, a Grlić ga je opisao kao „ljubavnu priču umočenu u hrvatsku stvarnost“. Na našu opasku da ljubavnih priča ima tek nekoliko, Grlić reaguje dušom. „Ne slažem se. Ima ih na stotine, i to u milijun i jednoj kombinaciji. U toj nepredvidljivosti mogućih kombinacija je i njena draž. Možda izvana one ponekad djeluju isto, ali iznutra su uvijek različite, neponovljive, kao i sudbine njenih junaka“, kaže on u intervjuu za Radar.
Kakva je hrvatska stvarnost? Kakva joj je tekstura, svakodnevica, kako utiče na osećanje snažno poput ljubavi?
I hrvatskih stvarnosti ima više. Kako za koga i kako gdje. Generalno se izdvajaju dvije osnovne; ona u kojoj su oni kojih ima malo, ali imaju puno, i ona u kojoj su oni koji nemaju i kojih svakim danom ima sve više. Uz to, oni koji imaju, imaju i sve veću moć nad onima koji nemaju, a oni koji nemaju imaju sve manju moć nad vlastitim sudbinama. Paradoks tog crno-bijelog svijeta, i to ne samo kod nas, jeste da oni koji nemaju sve više vjeruju „domoljubnim“ bajkama onih koji imaju, ili, točnije rečeno, vjeruju onima koji vladaju u ime onih koji imaju, i sve žučnije za njih glasaju. U taj, sve bolniji koktel stvarnosti, umočena je naša ljubavna priča.
Goran Marković ne može da radi film u Srbiji
Nedavno ste rekli da je u Srbiji „fašizam lepo razvijen, a i Hrvati mu se svaki dan sve više približavaju“. Kako se savremeni fašizam razlikuje od istorijskog, iz sredine 20. veka?
Povijest podučava da fašizam nije izmislio onaj njemački klaun s malim brčićima. Da se ona ponavlja u raznim oblicima i u raznim vremenima na raznim mjestima. Fašizam je nalik na cikade koje u drveću ostavljaju ličinke, a one, čekajući svoje vrijeme i dobar klimatski trenutak, izlaze puno godina kasnije. Fašizam, poput cikada, čeka društveno-ekonomski trenutak u kojem se ponovo pojavljuje. Što se naših prostora tiče, meni se uvijek činilo da je nacionalizam, kao i sva ta rodoljubna mitomanija i manipulacija narodima, samo prva stepenica ka fašizmu. Raspad Jugoslavije i rat očito su podarili klimu u kojoj je nacionalizam polagano, gotovo neprimjetno u ovih tridesetak godina, poprimio sva obilježja ranog fašizma. Evo vam samo jedan mali, na prvi pogled sasvim nevažan, primjer naše sličnosti. Moj prijatelj Goran Marković u Srbiji ne može raditi filmove jer se njegov pogled na stanje u Srbiji ne podudara s onim vladajućih. Neki dan, član novovladajuće stranke u Hrvatskoj je javno izjavio da Nebojša Slijepčević, mladi režiser koji je upravo u Kanu dobio Zlatnu palmu za sjajan kratki film, sada kada su oni došli na vlast, više neće snimati, jer njegov rad ne odražava njihov pogled na svijet.
U Srbiji je pretprošlog vikenda održan Svesrpski sabor, a u Hrvatskoj je Domovinski pokret došao u situaciju da se pita – koliko, videće se. Liče li vam dvadesete godine 21. veka ne devedesete prošlog? Otkud toliko srljanje u prošlost?
Kad ljudima ne možete pružiti pristojnu sadašnjost, onda im obećajte bolju budućnost ili, još sigurnije, uvjeravajte ih glasno, ako je moguće uz suze i zvukove bubnjeva, da im je prošlost bila herojska i da zato danas treba trpjeti ne bi li se ta prošlost sutra ponovo dogodila. Države se tu očito obilato služe prokušanom recepturom svih mogućih religija o svetačkoj prošlosti i rajskom zagrobnom životu. Sve govori da je Domovinski pokret kao krajnje desna stranka debelo financirana od za privatizaciju vrlo zainteresiranog kapitala. Sva domoljubna retorika i mržnja prema manjinama očito služi samo kao magla za budući grabež. A i njihov spoj sa starijim partnerom HDZ-om je dosta zanimljiv. Oni su HDZ-ovce u predizbornoj kampanji prozivali i proglašavali najvećim mogućim lopovima koji su opljačkali državu. HDZ je istovremeno njih proglašavao budalama. Po meni i jedni i drugi nisu pretjerivali. Tako se sada, služeći se njihovom retorikom, kod nas u Hrvatskoj mirno može kazati da su na vlasti „lopovi i budale“. Što se tiče ovih naših dvadesetih, meni one više liče na tridesete godine prošlog stoljeća. To je na neki način i ponukalo Antu Tomića i mene da ponovo čitamo Krležin roman Na rubu pameti koji se bavi upravo tim godinama. Našli smo u njemu, a to je zapravo više esej no roman, i to izuzetno mudar esej, onu ljutnju i nemoć prema stvarnosti u kojoj smo prepoznali sebe, vrijeme i prostor u kojem živimo. Ta njegova ljutnja nas je vjerojatno i natjerala da krenemo u pisanje scenarija za Svemu dođe kraj.
Film po književnom predlošku
Scenario po Krležinim motivima napisao je Ante Tomić. Rekli ste da je Krleža u Hrvatskoj marginalizovan, iako je jedan od najvećih nacionalnih pisaca – otkud ta skrajnutost, šta u njemu i njegovom delu smeta savremenoj Hrvatskoj?
Scenario smo pisali zajedno, kao i sve scenarije, svih pet od kojih su četiri pretvoreni u filmove. Mi to radimo u čudnoj simbiozi dva potpuno različita karaktera koji se dobro zabavljaju pišući zajedno. Da, Krleža kod nas nije popularan. Kada bi vladajući čitali, pa da su slučajno pročitali to što Krleža misli o hrvatskom nacionalizmu, prošao bi sigurno još i puno gore. Evo, ono što je Krleža osnovao, onaj velebni projekt koji se zvao Jugoslavenski leksikografski zavod, koji su devedesetih prekrstili u Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, sada će, prema najavama novovladajućih, postati Hrvatski leksikografski zavod. „Znaš kaj, Krleža se kod ovih friških više ne nosi!“, rekli bi kod mene u Zagrebu.
I ranije ste pravili filmove po književnim predlošcima – U raljama života po romanu Dubravke Ugrešić, Čaruga po delu Ivana Kušana, Karaula po romanu Ante Tomića… šta je to u književnosti toliko zahvalno za pretakanje u filmski jezik?
Roman Dubravke Ugrešić Štefica Cvek u raljama života bio je povod i jedan dio, gotovo polovica, scenarija. Taj film je dramaturški bio poput „babuške“ u kojoj je njena knjiga bila unutarnja lutka, a vanjska je dopisana. Što se tiče Čaruge, to uvijek moram ispravljati, roman Čaruga je izašao godinu dana nakon filma i bio je bukvalno prepisan scenario ispričan u prvom licu jednine. A taj scenario smo zajedno pisali Ivan Kušan i ja. Počeo je rat, Ivi je trebalo para, pa je uz moje odobrenje to izdao kao knjigu. Što se Antinog romana po kojem je snimljena Karaula tiče, to smo zajedničkim snagama pretvarali u scenarij, i to ispisujući jedanaest verzija, tako da se tijekom tog rada dosta toga mijenjalo. Zato smo i izdali knjigu u kojoj je s jedne strane njegov roman, s druge scenarij, a između dva mala eseja, njegov i moj, o tome kako smo roman pretvarali u scenarij. Još jedan film, That Summer for White Roses sam radio po književnom predlošku i to s velikim gospodinom Borom Pekićem. Iz njegovog romana Odbrana i poslednji dani uzeli smo jedan sloj priče i zajednički ga složili u scenarij.
Ali vi me pitate što je to u književnosti tako zahvalno za pretakanje u film. Počet ću od toga da knjigama, pogotovo dobrim knjigama, po meni ne treba ekranizacija. One mogu mirno živjeti i bez svojih filmova. Mene osobno u njima uvijek privuče neki detalj, neki lik, zaplet, neki zametak, kao i u ostalim scenarijima inspiriranim „životom“, iz kojih onda najčešće, s autorima tih knjiga, krećem u avanturu oblikovanja nečeg novog. Da nije tako, oni ne bi pristali na zajedničku „igru“ materijalom koji su već jednom završili.
Sramotno prekrajanje osnovnog narativa Jasenovca
Neki Čarugu zovu poslednjim filmom snimljenim u SFRJ, a pravljen je u vreme srpsko-hrvatskog raspleta, balvan revolucije. Tematizuje život srpskog odmetnika u Slavoniji i Lici u vreme Prvog svetskog rata. Primećujete li ironiju iz današnje perspektive, da li ste je bili svesni tada?
Kao prvo, on je pravljen puno prije balvan revolucije. Njemu se samo dogodilo da kada je ušao u kina da se to što je bilo na velikom ekranu strašno podudaralo s vijestima na malom ekranu. A kao drugo, Čaruga za mene nije bio „srpski odmetnik“. Njegova nacionalnost nas je najmanje zanimala. Pamtim da sam pripremajući film, a za zadnju scenu nam je trebao pop, radi kostima pitao Ivu koje je Čaruga zapravo nacionalnosti. Takva su to vremena bila. Ili točnije rečeno, takvi smo mi ljudi tada bili. Mene je Čaruga zanimao kao neki slavonski western na jednoj strani, a na drugoj ta transformacija lika od revolucionara do pljačkaša i ubojice koji na kraju završava kao veliki gospodin. Zanimala me je ta životna putanja naših vođa, tih „očeva“ za kojima uvijek vapimo i bespogovorno obožavamo.
Da li u tome ima ironije. Stvarnost pruža obilje pozitivnih odgovora na to pitanje.
Kako procenjujete današnji položaj Srba u Hrvatskoj? Njihovi predstavnici, recimo, drže distancu u odnosu na zvanični Beograd, iako narativ o nacionalnoj ugroženosti s uspehom DP-a, pretnjama uskraćivanjem podrške JUSP „Jasenovac“, te tjedniku Novosti, deluje da dobija sve više argumenata…
Mislim da položaj Srba u Hrvatskoj zadnjih tridesetak godina nije bio slavan. Ali ne samo njih. Nije bio dobar ni za različite religijskim ili seksualnim, rođenjem ili opredjeljenjem pripadnike hrvatskog društva. A sada, dolaskom ekstremne desnice na vlast, koja svu svoju snagu crpi prije svega iz mržnje, postaje još puno kompliciraniji, da ne kažem puno gori. To sramotno prekrajanje osnovnog narativa Jasenovca koje je napravilo Ministarstvo kulture govori o tužnom stanju duha u Hrvatskoj u ovom trenutku. S druge strane to, a oni su toga i više nego svjesni, ide naruku vašim vlastima da krenu u svoje raspirivanje mržnje i tako nastave hraniti jedni druge falsificiranjem prošlosti na obje strane. Što se tjednika Novosti tiče, tu nije jasno da li ga novovladajući žele smaknuti jer ga izdaje Srpsko narodno vijeće ili zato što u njemu objavljuje nekoliko ponajboljih hrvatskih kolumnista koji su besramno kritični prema vlasti i svakodnevno otkrivaju hipokriziju, glupost i lopovluk u kome živimo. Vjerojatno i zbog jednog i zbog drugog.
Osuđeni smo jedni na druge
Jugoslaviju su gradili i održavali mnogi veliki umovi. Ko ju je razgradio? Zašto je toliko dugo trajala i za čiju dobrobit se toliko brzo raspala?
Trajala je jer je bila sagrađena na zdravim temeljima pobjede nad fašizmom. A živjela na nadi jedne siromašne zemlje da će sutra biti bolje. I zaista je godinama to sutra bilo sve bolje i bolje.
Raspala se zahvaljujući halapljivosti malih „Titića“, od Miloševića do Tuđmana, sve samih prekaljenih komunista koji su preko noći postali veliki nacionalisti i populisti. Oni su u raspadu vidjeli mogućnost osnivanja svojih kneževina u kojima im se niko neće miješati u njihove poslove. Za to naravno nisu bili dovoljni samo oni, njih su „naši narodi i narodnosti“ s velikom ljubavlju izglasali, obožavali i gromoglasno podržavali. Oni su nevino počeli sa „humanim preseljenjem“ i kada to nije išlo dobro zaključili su da je dogovoreni rat najbolje rješenje, a ujedno i sjajan alibi za sveopću pljačku. Na kraju im se i ta „igra rata“ otela iz ruke. Strašno je da se ta „igra“, a radilo se o borbi za teritoriju, a ne za ljude kao što su stalno tvrdili, na kraju pretvorila u krvavi rat u kojem je Miloševićeva Srbija, da budem jako blag, bila najmanje nevina strana.
U beogradskim knjižarama na rafovima s domaćim piscima nalaze se i Tomić, Krleža, Jergović, Novak, Perišić, pozorišni život obeležavaju Ozren Grabarić, Ivica Buljan, tragove ostavljaju Tihana Lazović, Goran Bogdan, Leon Lučev… koliko se o njihovom statusu u Srbiji zna u Hrvatskoj? I koliko se u Zagrebu na srpsku kulturu gleda kao na srodnu?
Što se srpskih pisaca i njihovih knjiga u Hrvatskoj tiče, o tome ne znam puno, jer ja te pisce kupujem u knjižarama Beograda. Ne samo da ih je kod nas teže naći, nego su knjige kod vas puno, puno jeftinije od onih u Zagrebu. A što se tiče statusa režisera i glumaca koje ste nabrojali, da, o tome se zna u Hrvatskoj i o tome se dosta piše. Taj protok je i više no obostran. Srpski filmovi se sufinanciraju u Hrvatskoj kao što se hrvatski sufinanciraju u Srbiji. Srpski kazališni režiseri rade po Hrvatskoj kao što i glumci igraju po hrvatskim filmovima i televizijama, kao i obrnuto. Kazalište i film su prefine rabote da bi nacionalnost tu igrala neku veliku ulogu. Uostalom, kada biraš glumce, najmanje ti je važno koje su nacionalnosti.
Da li naša međukulturna povezanost prirodno proističe iz zajedničkog nasleđa ili je posledica potrebe za većim kulturnim tržištem?
I jedno i drugo. I dugogodišnje zajedničko nasljeđe ali i tržište koje omogućuje gotovo isti nam jezik.
Ne kaže se zaludno da smo „osuđeni“ jedni na druge. Jedino što smo mi dosta dugo, i to s pravom, vjerovali da nam je, što se politike tiče, bolje nego vama, no sada se ta razlika svakim danom, bolno po nas, smanjuje.
S jedne strane vaše Neispričane priče, s druge Sam o sebi Srđana Karanovića. Sjajne knjige koje su izazvale veliko interesovanje publike. Ko iz srpskog kulturnog života izaziva sličnu pažnju u Hrvatskoj?
Ako me pitate za pisce, premda se ni Srđan Karanović ni ja ne osjećamo piscima, onda prije svega moram spomenuti pisce s kojima sam se imao čast družiti: Danila Kiša, Filipa Davida i Mirka Kovača. Oni su imali, i danas imaju, kultni položaj u, nažalost sve manjoj i sve tišoj, kulturnoj javnosti Hrvatske. A tu je prisutan i Bora Ćosić, pa David Albahari, Svetislav Basara i naravno „momak iz Pule“ Vladimir Arsenijević.
Ja sam ipak neizlečiv optimista
Stasavali ste u jednom autoritarnom režimu, kao pripadnik „praške škole“ studirali u drugom, a nedavno ste rekli da savremeni populizam, u doba demokratije, suštinski jeste fašizam. Vlada li danas neka nova, globalna autokratija – kapitala, informacija, postistina ili laži?…
Razlika između socijalizma u tadašnjoj Čehoslovačkoj i tadašnjoj Jugoslaviji – lijepo je imati dvije bivše zemlje iza sebe – bila je dosta velika, kao i u porno-filmovima, kod njih je bio hard a kod nas soft socijalizam. A ovo danas… zašto me tjerate da razgovor završimo u mračnim i turobnim tonovima. Ja sam ipak, teško je to danas priznati, neizlječiv optimist koji i u poznim godinama misli da se ima smisla boriti za neki „bolji svijet“, pa čak i da ima smisla u kućnoj radinosti raditi male nezavisne filmove koji, kao rod, umiru svugdje oko nas.
Izvor: Radar / Stefan Slavković, Zoran Preradović
Foto: YouTube printscreen
