Novinari teško odolevaju da „namunje” naslov, ali odavno neki nije toliko pogodio kao da Žarko Zečević svojim odlaskom iz Partizana i FSS „završava poglavlje u istoriji srpskog fudbala”. I jeste tako.
Oni koji ga (ne)vole umeli su da istaknu „da je Zečević na vlasti duže od Mila Đukanovića”. Ali, takođe, ni jedni ni drugi ma šta mu spočitavali uvek su isticali da se za njega „sve može reći”, moguće ga je okriviti za neuspehe, za loše rukovođenje klubom, za privatizaciju kluba, za nelegalne radnje, za šurovanje sa raznim „ličnostima i strukturama”, ali se ne može reći da ne voli svoj klub.
U fudbal je došao iz košarke (za koju ga je preporučila genetika, porodična obdarenost visokim rastom). Igrao je u timu Partizana sa Kićanovićem, Dalipagićem, Todorićem… Povremeno je bio i član reprezentacije u nastupima na balkanskim prvenstvima i mediteranskim igrama. Bio je i među kandidatima za nacionalni tim za Olimpijske igre 1972. godine u Minhenu. Kasnije kao član KK Poštara igrao je protiv slavnog Brazlica Oskara Šmita na turniru u Kuvajtu.
Dolazi u FK Partizan, na čijem čelu su tada general Zdravko Lončar (vojska) i Dragan Papović (policija) 1985. godine. Sa njima u rukovodstvu će „preživeti” i čuveni „slučaj Šajber” kada je Partizanu oduzeta titula koja je posle vraćena. U Partizan dolaze Milko Đurovski i Goran Milojević iz Zvezde, Fadilj Vokri iz Prištine, Savićević ne, ali zato Mijatović da. Trener je Ivica Osim.
Savremenici ističu da se Zečević odlično snašao u ratno-sankcionim okolnostima 1990-ih. Mirko Marjanović, dugogodišnji premijer Srbije, bio je neformalni pokrovitelj kluba, do tada malo poznati Ljubiša Tumbaković će u toj deceniji postati najveći trener u istoriji Partizana. Niko nije mogao da porekne da su najgore godine kroz koje je država prolazila bile rezultatski najuspešnije za FK Partizan. Tada je u Zemunu izgrađen i Teleoptik sportski centar kao najbolji u regionu, što je dodatno razvilo Partizanovu omladinsku školu po kojoj je i pre bio prepoznatljiv. Sve od sopstvenog novca, bez dinara kredita isticao je Zečević, ne bez ponosa, često lamentirajući što ga je tada državni vrh sprečio da sagradi i najmoderniji stadion u Evropi.
Zečević je vodio klub „balansirajući između sopstvenih ambicija” i „društvenog konteksta”, pisali su mediji (S. Georgijev „Vreme”) posle promena 2000. godine.
Bio je svedok na suđenju Zemunskom klanu (nosio je novac kidnaperima njegovog saradnika i prijatelja biznismena Milije Babovića), a takođe je bio pod istragom tokom akcije „Sablja” zbog prodaje igrača, ali taj proces nije stigao dalje od predistražnog postupka.
Novac od prodaje igrača ulagao je „domaćinski” osnivajući raznorazne firme i preduzeća u saradnji sa FK Partizanom: trgovina, usluge, uvoz, izvoz, turizam, oružje, mediji, konsultacije, rentakar, auto-škole… Zečević nikada javno nije objasnio kako sve te firme posluju i zbog toga je bio nameti navijača, a pesmica „Zeko lopove” je godinama bila omiljeni repertoar Grobara sa Juga.
On je navijačima odgovorio da traže „preko leba pogaču” i prvi javno izrekao ono što su svi znali već godinama da uprave klubova izdržavaju i plaćaju vođe navijača za njihovu „podršku”. Navijači su mu priredili jezivi performans kada su pored stadiona „sahranili” Zečevića (postavili su pravu krstaču i zapalili sveće).
Ni to ga nije uplašilo. Uvek je kao uzor u životu isticao oca Slavka (republički sekretar za unutrašnje poslove) kome su kao partizanu iz Topole četnici zaklali oca i majku. Realno, nekoga ko odrasta sa takvom porodičnom istorijom teško je zastrašiti pevanje makar ono odjekivalo iz hiljada grobarskih grla.
Posle rata otac Slavko je imao diplomatsku karijeru (čitaj „obaveštajnu”) u Kanadi i Etiopiji. Zečević iz detinjstva dobro pamti cara Hajla Selasija od koga je kao dete diplomate dobijao pokone za Božić, ali i situaciju kada ga je ujeo majmun, kućni ljubimac. Za vreme Titove posete Etiopiji slikao se sa njim kako ga drži u krilu.
Dok je živeo u Kragujevcu njegovi školski drugovi su bili poznati troskokaš Milan Spasojević i naš najpoznatiji frulaš Bora Dugić.
Žarko Zečević (75) rođen je u Beogradu. Završio je Ekonomski fakultet, a na Višoj trenerskoj (zbog operacije oka) su mu ostala tri ispita. Ima sina Slavka i ćerku Miu. Pre 13 godina „pregurao” je rak limfnih žlezda.
Ostaće upamćen da je u naš fudbal prvi: doveo strane igrače (Kinezi Điu i Li), stranog trenera (Lotar Mateus) i čiji je klub (Partizan) igrao Ligu šampiona.
Izvor: Danas
Foto: YouTube printscreen