Fotografije tankih smeđih popečaka, opis ispod njih: “Kruh u sjevernoj Gazi: mješavina žitarica, stočne hrane i trave”. Par objava dalje video u kojem mladić prstima struže ostatke brašna sa zemlje. U drugom videu, dječak na ulici pokušava prodati sve što posjeduje (ruksak s malo odjeće i igračaka), nakon što mu je ubijena većina obitelji. U trećem videu nervozna djevojčica s praznom tećom u rukama čeka podjelu hrane pred izbjegličkim šatorima u Rafi. U zadnjem videu djeca koja spavaju u kavezima na farmi pilića koja im služi kao sklonište govore da im nedostaje odlazak u školu. To je sadržaj koji ovih dana na Instagramu objavljuju profili poput Eye on Palestine, koji svakodnevno izvještavaju o genocidu u Gazi.
Vraća me to mislima u 2016., u Šatilu. Šatila je bila jedan od izbjegličkih kampova za Palestince u Libanonu 1948., tada namijenjen za smještaj tri tisuće ljudi. S vremenom je područje kampa preraslo u geto na jugu Bejruta, u kojem na površini manjoj od kilometra kvadratnog živi oko 30 tisuća ljudi. Ondje su odrasle i ostarjele generacije Palestinaca, zatim siromašni Libanonci izbjegli tijekom građanskog rata, a u zadnjih petnaestak godina masovno su im se pridružili Sirijci. Te sam 2016. u Šatili bila drugi put, na mjesec dana. Uletjela sam kao ispomoć za rad s djecom u improviziranoj školi Centra za psihosocijalnu podršku. U školu su uglavnom dolazila djeca od pet do deset godina starosti, igrati se i učiti. U nastavi se rotirala nekolicina učiteljica, koje su također izbjegle iz Sirije.
Jedna od njih, Ravan, uzela me u svoju grupu da s djecom radimo osnove matematike i engleskog jezika. Kad su se rješavali zadaci na ploči, djeca pred nju nikad nisu izlazila pojedinačno, nego uvijek u timovima od troje do petero. Brzo sam primijetila i da redovno pišu izvan okvira ploče, rješavaju zadatke po čitavom zidu, kako već tko gdje uhvati prostora. Nekad su nas usred sata pitali imamo li što za jesti, da im damo. Par kesica grickalica uvijek je čekalo spremno pod velikom klupom. Razgovarajući o svemu tome jednoga dana nakon nastave s Ravan, kazala mi je da je takav način rada proizašao iz infrastrukturnih ograničenja i realiteta života u Šatili, ali i želje da se ta ograničenja i realitet nadiđu. Dodala je da se u radu često sjeti Gasana Kanafanija, toga koliko je za njega podučavanje djece u izbjegličkom kampu bilo formativno i kako je o tome pisao i politički promišljao.
Znala sam za Kanafanija. Dok su 2014. padale bombe na Gazu, prijateljica iz Palestine slala mi je njegove novele “Ljudi na suncu”, “Povratak u Haifu” i kratku priču “Pismo iz Gaze”, a te sam godine intervjuirala i palestinsko-jordansku pjesnikinju Jehan Bseiso, koja se u “Pismu Kanafaniju” između ostalog pita: “Dragi Gasane, znaš li da su palestinski izbjeglički kampovi sada puni Iračana i Sirijaca?” Pa ipak, Ravan me uputila da čitam dalje i više, tutnula mi u ruke adresu knjižara u Bejrutu u kojima mogu naći ostala njegova djela na engleskom jeziku.
Poznati palestinski pisac, novinar i marksist Kanafani rođen je 1936. u Akri, a 1948. izbjegao je iz Palestine. Živio je u Damasku, pa u Kuvajtu, a od 1960-ih u Bejrutu. Sa šesnaest godina zaposlio se kao predavač u UNRWA-inom izbjegličkom kampu kako bi pomogao uzdržavati obitelj i nastavio školovanje. U tom su periodu života dva događaja na njega ostavila presudan utisak. Prvi je bio taj da je primijetio da mnogi učenici spavaju tijekom sata, što ga je u početku ljutilo. Zatim ih je promatrao i raspitivao se o njihovoj svakodnevici, doznao da noću do kasno rade na ulici, prodaju maramice i slatkiše. “Shvatio sam da dječja pospanost nije proizlazila iz prezira prema meni ili njihove nesklonosti učenju, niti je imala ikakve veze s mojim učiteljskim sposobnostima. To je jednostavno bio odraz političkog problema”, citira Karen E. Riley Kanafanija u eseju objavljenom u knjizi “Djeca Palestine”.
U tom se eseju spominje i druga “točka preokreta” – dan kad se u kurikulumu pojavio zadatak u kojem se tražilo da djeca nacrtaju jabuku i bananu. Kanafani je crtao po ploči i shvatio da predaje djeci koja nikad nisu vidjela bananu i jabuku. Izbrisao je crtež i zatražio da nacrtaju nešto iz svoje svakodnevice. Tih će se momenata prisjećati i pred kraj života, prerano skončanog. Ubijen je sa svojom 17-godišnjom nećakinjom Lamis u ljeto 1972. u Bejrutu, pod automobil mu je podmetnuta bomba. Prema svjedočanstvu Kanafanijeve sestre, dan ranije Lamis je zamolila ujaka da smanji revolucionarne aktivnosti i usredotoči se na pisanje priča. Rekla mu je da su mu priče prekrasne, a on joj odgovorio: “Vratiti se pisanju priča? Dobro pišem jer vjerujem u cilj. Onog dana kad napustim te principe, moje će priče postati prazne.”
Kanafani se 1960-ih preselio u Bejrut kako bi se pridružio uredništvu časopisa Al Hurriya (Sloboda) na poziv Georgea Habaša, vođe Narodne fronte za oslobođenje Palestine (PFLP). Tih je godina puno novinarski i književno producirao, ali se bavio i organizacijskim političkim radom kroz PFLP. Zbog senzibiliteta kojim je književno obradio povijest palestinske Nakbe, kovanja fraza koje su ušle u palestinski revolucionarni leksikon, raznolikog novinarskog rada i pozicije glasnogovornika PFLP-a, Kanafani je bio zvijezda. Njegove su priče i novele odudarale jer ih se nije čitalo kao obične političke pamflete. Naizgled jednostavne, to su punokrvne priče o životu pod okupacijom, u egzilu i izbjegličkim kampovima. U njima su središnji likovi palestinska djeca, mladići koji se pridružuju fidajinima, borcima za slobodu. Kanafani povezuje agoniju Palestinaca i drugih potlačenih naroda, a u “Povratku u Haifu” piše i o patnji Židova pod nacističkim režimom. Pisao je i radove o palestinskoj književnosti (“Književnost otpora u Okupiranoj Palestini, 1948-1966” i “Palestinska književnost otpora pod okupacijom”), kao i analize o marksističkoj teoriji i praksi u narodnooslobodilačkoj borbi.
Značajan je i danas (itekako i danas!) njegov intervjuu s australskim novinarom Richardom Carletonom iz 1970. u kojem Kanafani odbija igrati medijsku igru po kojoj Palestinci moraju skakati level po level kako bi dokazali da zaslužuju postojati. Novinar ga uporno pokušava uvući u narativ o “sukobu” koji “Palestinci mogu riješiti dijalogom”, a Kanafani jasno i temeljito odbacuje voditi razgovor jezikom koji dehistorizira, dehumanizira i legitimira nasilje primjenom civilizacijskih metafora. Kakav dijalog uopće poznaju okupirani? Kakve banane i jabuke da crtaju djeca koja jedu kruh od stočne hrane? O kakvom, tj. čijem izboru laprdamo?
Kao i nećakinja dan prije smrti, prijatelji su mu 1960-ih nakon brojnih književnih uspjeha savjetovali da piše “pravu književnost” i odbaci novinarstvo i politički rad. Njegov odgovor navodi Hajrudin Somun u knjizi “Gasan Kanafani: Iz zemlje tužnih narandži”: “Na kraju će, kako oni kažu, novinarstvo razoriti moju umjetničku sposobnost da pišem priče. Uistinu, ja ne razumijem tu logiku. To je ona ista logika koju sam slušao u školi: ostavi se politike i usredotoči se na učenje, ili kasnije u Kuvajtu, okani se pisanja i pobrini se za svoje zdravlje. Jesam li ja zaista imao izbor između pisanja i zdravlja, i sada između žurnalizma i priča? Želim nešto da kažem. Ponekad mogu da govorim u zvaničnim jutarnjim vijestima, ponekad da to pretočim u uvodnik, ili mali članak na društvenoj stranici novina. Ponekad ne mogu da kažem ono što želim, osim da napišem priču. Izbor o kojem oni govore ne postoji. To me podsjeća na nastavnika arapskog jezika koji na početku svake školske godine traži od učenika da napišu sastav o tome sviđa li im se više život na selu ili u gradu – a djeca žive u izbjegličkom logoru!”
Izbor Gasana Kanafanija bio je posvećenost stvarnosti, preuzimanje rizika i borba svim raspoloživim sredstvima za promjenu te stvarnosti. Danas ga u tom izboru prate palestinske novinarke koje pišu tekstove i montiraju snimke dok pod bombama čekaju u redu na komad kruha, kao i književnice poput Lane Bastašić koja establišmentu koji je izopćuje zato što se usuđuje reći da je genocid genocid poručuje da ne zna što im uopće znači književnost izuzev networkinga i grantova
Izvor: Novosti / Ivana Perić
Foto: YouTube printscreen
