Zeka Buljubaša ponovo je u centru pažnje, ali ovog puta ne zbog istorijske bitke, već zbog nestanka spomenika u Ravnju na granici Mačve i Srema. U Srbiji nije retkost da se zaboravljaju istorijski događaji, ali je mnogo ređe da nestane i sam spomenik podignut u čast njihovih junaka. Upravo to se dogodilo u Ravnju, selu gde je sa postamenta iščezla monumentalna drvena skulptura Zeke Buljubaše, jednog od najpoznatijih vojskovođa Prvog srpskog ustanka.
Danas, na mestu gde je 2013. godine, povodom dva veka od Boja na Ravnju, postavljena gotovo tri metra visoka figura slavnog hajdučkog vođe, ostalo je samo prazno postolje. Odgovora na pitanje kada je i kako spomenik nestao nema, baš kao ni objašnjenja ko je odgovoran za njegovo održavanje.
Selo na granici dve istorije
Ravnje je neobično mesto. Geografski pripada Mačvi, dok se administrativno nalazi u sastavu Grada Sremske Mitrovice i Autonomne Pokrajine Vojvodine. Ovakav status dobilo je posle Drugog svetskog rata, kada su pojedina mačvanska sela uz Savu uključena u teritorijalni sastav Vojvodine.
Međutim, Ravnje je mnogo poznatije po događaju koji se ovde odigrao septembra 1813. godine. Upravo na ovom prostoru vođena je jedna od poslednjih i najkrvavijih bitaka Prvog srpskog ustanka, koju istoričari često nazivaju „srpskim Termopilom“.
Poslednja odbrana ustanka
Tokom leta 1813. godine ustanici su pokušavali da zaustave prodor brojčano nadmoćne osmanske vojske koja je nadirala iz Bosne. Na prostoru između Save i Zasavice podigli su veliki utvrđeni šanac dug više od pola kilometra.
U njemu se okupilo oko 3.000 ustanika pod vođstvom najpoznatijih vojvoda tog vremena – Miloša Obrenovića, Prote Mateje Nenadovića, Stojana Čupića i Zeke Buljubaše. Nasuprot njima stajala je višestruko brojnija osmanska vojska, procenjena na oko 15.000 ljudi, podržana artiljerijom i vojnim stručnjacima iz Francuske.
Borbe su trajale sedamnaest dana. Napadi su se smenjivali bez prestanka, a branitelji su iznova odbijali juriše pešadije i konjice. Kada je postalo jasno da odbrana više ne može da izdrži, ustaničke starešine donele su odluku o povlačenju.
Zeka Buljubaša i 800 „golaća“
Najdramatičniji trenutak bitke dogodio se tokom odstupanja srpske vojske. Zeka Buljubaša i njegovi čuveni „golaći“, hajduci poznati po izuzetnoj hrabrosti, ostali su da štite povlačenje saboraca.
Prema istorijskim zapisima, nastavili su borbu i nakon što su ostali bez municije. Sukob se pretvorio u borbu prsa u prsa, u kojoj su gotovo svi izginuli zajedno sa svojim komandantom.
Njihova žrtva omogućila je glavnim ustaničkim vođama da izbegnu potpuno uništenje. Zbog toga je Boj na Ravnju ostao upamćen kao simbol otpora i samopožrtvovanja, nalik legendarnom otporu Spartanaca kod Termopila.
Hrast koji je preživeo, spomenik koji nije
Paradoksalno, u Ravnju je opstao jedan mnogo stariji svedok tih događaja. Pored puta i danas stoji čuveni „Grm Zeke Buljubaše“, hrast za koji se veruje da je star više od dva i po veka. Stablo je pod zaštitom države još od 1979. godine i predstavlja jedan od retkih očuvanih prirodnih spomenika u ovom delu Srbije.
Iako oštećen zubom vremena, hrast i dalje stoji na svom mestu.
Drvena skulptura podignuta pre samo trinaest godina nije imala tu sreću.
Prazan postament kao opomena
U centru sela i dalje postoji stariji spomenik Zeki Buljubaši, podignut 1925. godine. Na njemu se nalazi bista junaka iz Ravnja, kao podsećanje na događaje koji su obeležili kraj Prvog srpskog ustanka.
Ipak, nestanak novijeg spomenika otvara šire pitanje odnosa prema lokalnoj istoriji i kulturnom nasleđu. Ako bez traga može da nestane obeležje čoveka čije se ime nalazi u udžbenicima istorije, koliko pažnje zaista posvećujemo mestima na kojima su nastajale najvažnije stranice srpske prošlosti?
U Ravnju danas odgovor daje prazno postolje. Ono možda govori više od samog spomenika koji je nekada stajao na njemu.
Naslovnica
Foto: YouTube printscreen

